S Alenom Brlekom razgovarali smo o njegovim trima dosad objavljenim zbirkama poezije (Metakmorfoze, Pratišina, Sang) i projektu Zaron u kojem sudjeluje s Darkom Šeparovićem, Lucijom Butković i Emilom Andreisom. U Brlekovim je pjesmama, kako su već neki kritičari primijetili, jezik gradivni materijal pjesme, a u nekima se metaforički i opisuje kao alat. U fokusu je ove epizode zato autorov odnos prema tekstu kao fluidnoj kategoriji i njegovoj stalnoj dijalektici s glazbom i auditivnim modusom. Zanimalo nas je kako se zapisana pjesma može ritmizirati bez rime i kakav je učinak moguće proizvesti začudnim smještanjem zareza ili točke u pjesmi. Smatra li jezik instrumentom izražavanja slobodne volje ili je on alat koji ne dozvoljava pjesničku slobodu, koliko ga pjesnički jezik i tekstualni okvir ograničavaju, a koliko mu dizajnerska i tipografska rješenja omogućuju da bude subverzivan. Namjerno završavamo prethodne iskaze bez upitnika jer smo još pod dojmom Brlekova razmišljanja o interpunkcijskome znaku na kraju upitnih rečenica koje zapravo nisu upitne. Podrobnije o tome u stilskom potpisu na kraju epizode. Javljajte dojmove!