
Stalno slušamo, stalno nam se nameće da treba da budemo dobro. Da će se sve rešiti. Da je moglo da bude gore.
Sa druge strane, ako ne gledamo tako – bićemo baš loše.
I gde je onda balans između bezznačajnih pozitivnih floksula koje nas vrlo često ubijaju u pojam jer mi treba da mislimo da se sve dešava sa razlogom, a ako sam dobila otkaz, ja sada nemam od čega da živim verovatno taj razlog baš i ne vidim – i između toga da mi se život sada završio, neću imati od čega da živim, neću imati para, dobar posao je jako teško pronaći i ko zna kakav će mi kvalitet života od sada biti?
Ukratko: koja je razlika između zdrave i toksične pozitivnosti?
Da li treba da budemo pozitivni i mislimo pozitivno bez obrzira na sve?
I kako to sve utiče na nas, naše emocije i našu dobrobit?
I još jedna stvar – ako slušamo nekoga kome je teško – zašto nam je prva reakcija da kažemo: “biće bolje”, “moglo je biti i gore” ili bilo šta tome slično?
Ovu epizodu su kreirale: Marija Marčeta i Aleksandra Bučko.
Zvučni efekti: freesound_community sa Pixabay
Uvodna numera: Guitar Electro Sport Trailer – Gvidon Levkin/Bardyuzha sa Pixabay
Dodatna muzika: My Life (Main) – Zakhar Valaha sa Pixabay
Produkcija: Fabrika kreativnosti
Fabrika kreativnosti u svom radu koristi veštačku inteligenciju (VI): generički jezički model poput ChatGPT-ja, kao i programe za transkripciju. Svi alati VI koriste se isključivo uz nadzor novinarki, podkast producenata i potpadaju pod uredničku nadležnost kako bi se potvrdila istinitost podataka.