Generic selectors
Exact matches only
Search in title
Search in content
Post Type Selectors
Search in posts
Search in pages
Search in posts
Search in pages

Send us Fan Mail

Ana Kotur-Erkić, pravnica, aktivistica za ljudska prava i novinarka, gošća Oslobođene, govorila je o svom odrastanju s dijagnozom cerebralne paralize i iskustvima koja su je oblikovala.

Rođena je prije vremena, u sedmom mjesecu trudnoće, što je ostavilo trajne posljedice na njeno zdravlje. Prisjetila se kako su medicinski uslovi krajem osamdesetih bili znatno lošiji nego danas, što je dodatno uticalo na njen razvoj. Njena majka je po rođenju dobila poruku da je mala, ali žilava, što je postalo obilježje Aninog života. Godinama kasnije, ista riječ „žilava“ pratila je i iskustvo gubitka njene prerano rođene kćerke. 

Odrastanje s invaliditetom opisuje kao stalno prilagođavanje i prihvatanje vlastitih granica. Svijest o drugačijem hodu stekla je tek u osmom razredu, kada je prvi put vidjela sebe sa strane. Suočavanje sa vlastitim izgledom izazvalo je kod nje težak period depresije.

Govoreći o porodičnim okolnostima, ističe da su se njeni roditelji razveli kada je imala dvije i po godine.

– Moji su se razveli zbog ogromne količine nasilja koja je među njima vladala, kaže otvoreno. 

Govoreći o ljubavi i partnerstvu, ističe da je put do stabilnog odnosa bio daleko od idealizirane slike „živjeli su sretno do kraja života“.

– Mi smo do tog stadija došli tek nakon što smo prošli jednu Golgotu, kaže, opisujući iskustvo koje naziva tipičnom balkanskom pričom, u kojoj je njen invaliditet često bio problematiziran, dok se partnerov nikada nije dovodio u pitanje. Ulaskom u brak, suočili su se s novim izazovima.

Posebno emotivno govori o gubitku njihove kćerke i iskustvu koje je zauvijek obilježilo njihov odnos. Prisjeća se trenutka kada je naslutila da nešto nije u redu.

– Ona je taj dan imala krize, on mi se nije javljao sat vremena i već sam bila u panici. Intuitivno sam znala da se nešto desilo, kaže. 

Ubrzo su se njene sumnje potvrdile.

– Čujem korake i u tom trenutku ulazi moj muž s mojom jako dobrom prijateljicom. On ju je nazvao jer je rekao da ne može sam.

Upravo u tom činu vidi suštinu njihove povezanosti.

– Kad takve stvari podijeliš s nekim, kad neko izabere da nosi teret sat vremena duže n

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba    FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba  IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj…  Twitter: