Puno je zaista tema koje su se nametnule u razgovoru našeg Dragana Markovine i Željke Udovičić Pleština. Ova rođena Zagrepčanka diplomirala je na Pravnom fakultetu, a potom završila i studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti, kao dramaturginja potpisuje više od stotinu predstava i to u Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji, Venecueli, Crnoj Gori, Kolumbiji, Francuskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Makedoniji, Crnoj Gori. Bavi se i prevođenjem, surađivala je na scenarijima nekoliko filmskih projekata, bila je i umjetnički ravnatelj Dramskog kazališta Gavella u Zagrebu, pomoćnica ministra kulture Hrvatske, zamjenica pročelnika za kulturu te samostalna umjetnica… A pobrala je i čitav niz nagrada i priznanja. Zato Željka ima o čemu pričati – od suradnje s Paolom Magellijem, preko iskustava rada u ministarstvu kulture i kasnije suradnje s Milanom Bandićem u gradskom uredu za kulturu, do života freelancera i Univerzijade. A sve to u podcastu U kontru sa Draganom Markovinom.
Razgovarali su i o dvije predstave koje su nedavno premijerno odigrane u Kamernom teatru u Sarajevu i Gradskom kazalištu mladih u Splitu. O životu freelancera i Univerzijadi. Bilo je riječi i o tome kako vidi sadašnjost i budućnost Dubrovačkih ljetnih igara i Pulskog filmskog festivala, zatim o današnjem Beogradu, društvenoj atmosferi tamo i o tome kako joj je raditi u Beogradu danas i na kraju o nasilju nad ženama u svijetu teatra.
– Nevjerojatno je koliko umjetnost, čak i kad si svjestan i kad to imaš osviješteno ili kad nemaš intuitivno, najavljuje nešto. Sjećam se svoje prve predstave „Dunda Maroja“, koju smo igrali na razvalinama svijeta. To je bio u to vrijeme čudan izbor i na kraju je ostalo Zgarište i Smetlište. Negdje se najavio nadolazeći rat o kojem stvarno tada još nitko nije mislio da može tako završiti. A ispada da smo ga najavili, kaže Željka, koja se dotakla i novinarstva.
Nadahnjuju je pjesme Predraga Lucića, inspiriraju, no jasno je i kritički nastrojena spram slika populacije koja hipnotički prati reality show i od 0 do 24 govori o ničemu.
– Iskreno moram priznati da ja nisam nikad gledala, naprosto me ne zanima je li neko smršavio, udebljao se, ko je s kim u kući, ko je s kim ostvario vezu ili ne, kaže, zgrožena konceptom zavirivanja u nečiju privatnost: „Ustravljena sam na koji se način tretira kultura, u koju se kunemo samo kad nam treba, a treba obično kad se nešto tako izvikuje o jeziku, rode, da ti pojem, o jeziku milom, mom i tvojem, ali samo tad. Čim netko sjedne u fotelju, to mi je zbilja nevjerojatno, nekim posebnim ljepilom im se zalijepe stražnjice za te fotelje. I u medijima je kultura svedena na klikove, senzacionalizam, na ono što je gledano. Negdje se zaboravlja nešto što smo mi imali, da si morao ići u kazalište, da si morao ići u kino, govori Željka.
Skreće pažnju i na puno opasniju cenzuru od one koju decenijama svi živimo, riječ je o autocenzuri.
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj… Twitter: …