Generic selectors
Exact matches only
Search in title
Search in content
Post Type Selectors
Search in posts
Search in pages
Search in posts
Search in pages

Send us a text

Postoji muzika koja nas vrati u neko vrijeme i postoje glasovi koji to vrijeme ožive čim ih čujemo. Takav je glas Nermina Puškara – onaj koji prizove sve one godine kada smo se učili hrabrosti, kada smo ludo voljeli i odrastali, brže nego što smo to željeli.

“Dani prolaze” i “Jednom kad sve ovo…” zato nikada nisu bile samo pjesme, one su postale naš mali zajednički dnevnik, a kroz susret dva stara prijatelja nakon 25 godina, u podcastu Opet Laka zajedno otvaramo te dragocjene stranice sjećanja. 

Rođen u Bihaću, odrastao u Cazinu, Nermin Puškar je prve ozbiljnije korake napravio u grupi Krug, a onda je uslijedilo poglavlje koje ga je trajno upisalo u pop-rock mapu regiona – godine sa sarajevskim bendom Knock out i album “Jednom kad sve ovo…” iz 2001. koji se danas smatra jednim od najvažnijih poslijeratnih pop-rock izdanja.

No, Knock Out za Pušku nije bio samo bend koji će obilježiti publiku. Bio je to početak pripadanja i prvi pravi osjećaj da se nešto veliko dešava baš tu i tada i baš u tom periodu, dok je bend rastao, pojavila se prilika koja ga je mogla odvesti daleko od Sarajeva.

Po povratku iz Amerike, a nakon odlaska iz Knock outa, Puškar se okreće samostalnom putu. 2007. snima i objavljuje svoj debi album “Novi svijet”, čime započinje novo poglavlje, ono u kojem se potpisuje kao kantautor, producent i neko ko gradi vlastiti zvuk, nakon čega odlučuje otići u Ljubljanu.

– Misao vodilja mi je bila – blizu je Zagreb, pjevam na jeziku koji svi razumiju, možda će se nešto otvoriti. Ali kad se čovjek presadi, treba vremena da pusti pupoljak. Meni su trebale dvije-tri godine da pustim prvi. Uletio sam u dobru ekipu – Dejan Radičević, Žare Pak, a pjesma “Sigurni” je tada bila hit. Radio sam i Merlinu back vokale na Koševu i to su bili trenuci po kojima su me ljudi prepoznavali. I onda su počeli stizati angažmani, govori on.

Puškar se u razgovoru prisjeća i stvari koje ne bi stale u klasično biografsko poglavlje, ali jesu presudne za njegov put.

– Moj prvi bubnjar u Ljubljani bio je iz Laibacha. Posudio mi je pare za gorivo da odem na turneju. Toliko o tome da su Slovenci hladni – to je stereotip koji prezire

Support the show

Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj… Twitter: