Ivanu Bodrožić, nagrađivanu pjesnikinju i prozaisticu, na početku 19. epizode vratili smo u studentske dane polaganja kolegija Stilistike i diplomiranja na temu adaptacije romana na filmsko platno upravo na Katedri za stilistiku. Početak je otvorio pitanja dramatizacije i adaptacije, konkretno adaptacije „Hotela Zagorje“ na kazališnu scenu i izražavanja u različitim književnim žanrovima, ali i umjetnosti.

U kontekstu njezina posljednjeg romana „Sinovi, kćeri“ razgovarale smo o angažiranoj književnosti općenito, potrebi da književno djelo tematizira aktualne, društvene probleme i njezinom pristupu u (pre)ispisivanju traume – može li takav roman potaknuti pojedinca ili društvo na promjene ili barem na razumijevanje Drugoga, što to znači djelovati angažirano kao književnica, možemo li čitanju takvoga djela pripisati čitateljsko katarzično iskustvo?

Prvi dio razgovora završile smo s očekivanjima stranih izdavačkih kuća od tzv. EEW ili istočnoeuropskih pisaca i mogućnostima koji joj pružaju proza i poezija.

Nije nas iznenadilo da je Bodrožić kao najdražu stilsku figuru odabrala metaforu jer je upravo ta stilska figura ključ u kojem treba čitati njezin posljednji roman – zarobljenost u vlastitom tijelu metaforički je prikaz zarobljenosti misli u današnjem društvu.